Od kraja 19-tog pa do 70-tih godina 20-tog stoljeća film je bio najkorišteniji detektor u astronomiji. Film je zapravo tanki sloj osjetljiv na svjetlo koji je nanesen na neku čvrstu podlogu. Plastika se najčešće koristila jer je savitljiva pa se dugi komad filma mogao namotati na valjak prilično malih dimenzija. Tako namotani film onda se umetnuo u kameru i na njega je bilo moguće napraviti više snimaka, za razliku od prvih kamera koje su koristile staklene ploče na koje se mogla snimiti samo jedna fotografija. Najčešće se koristio tzv. 35 mm film (film ukupne širine od 35 mm) sa veličinom jedne fotografije od 24x36 mm. Danas se ta veličina slike kod digitalnih kamera naziva "full format". Film se koristio za sva moguća snimanja noćnog neba (i Sunca naravno), spektroskopiju i slično. Srce svakog filma (ili fotoploče, varijante u kojoj je osjetljivi sloj nanesen na staklo) bio je sloj osjetljiv na svjetlo, tzv. emulzija. U njoj se nalazilo mnoštvo sićušnih kristalića srebrnog klorida. Kad neki od tih kristalića pogodi svjetlo, on se promijeni i kemijski ga je moguće pretvoriti u srebro. Taj se postupak nazivao razvijanje, a sastojao se od umakanja filma u mješavinu otopljenih kemikalija, tzv. razvijač. Razvijanje se moralo raditi na određenoj temperaturi (obično sobnoj) i trebalo je paziti na vrijeme koje je film proveo u razvijaču. Promjenom sastava razvijača donekle se moglo utjecati na karakteristike slike (osjetljivost, kontrast i zrnatost, odn. velićinu čestica srebra nastalih razvijanjem).
Razvijanjem zabilježena slika postaje vidljiva, ali je okružena neosvijetljenim krisalićima srebrnog klorida. Stajanjem bi i oni polako prešli u srebro i potpuno prekrili sliku. Zato se moraju ukloniti potapanjem filma u slijedeću otopinu, tzv. fiksir. Fiksir otapa srebrni klorid ali ne dira zrnca srebra nastala razvijanjem. U zadnjem koraku sve se mora dobro isprati potapanjem u vodu, najbolje tekuću. U zadnjem koraku film se objesi na mjesto bez prašine da se osuši. Cijeli postupak traje jedan do dva stata, plus pola dana do dan za sušenje obrađenog filma. U usporedbi sa današnjih nekoliko sekundi potrebnih da se slika digitalne kamere prebaci u memoriju/disk ili na ekran računala.
Slika zabilježena na filmu je crno-bijeli negativ (osvijetljeni dijelovi slike su tamni a neosvjetljeni svijetli). Filmovi u boji došli su mnogo kasnije i nikad nisu ozbiljnije korišteni u profesionalnoj astronomiji. Astronomi su te crno-bijele slike, gotovo uvijek zabilježene na staklenim pločama radi dimenzionalne stabilnosti, proučavali direktno. Jedna od prednosti negativne slike je da su slabe maglice lakše uočljive, a i mjerenje položaja objekata (zvijezda i sl.) na slici je lakše i točnije. S druge strane, svako zrnce prašine, ogrebotina ili defekt u emulziji bolno je vidljiv.
Profesionalni astronomi koristili su vrlo velike fotoploče, obićno pravokutne, stranice od 15tak pa do 40tak cm, koje su pregledavali posebnim uređajima, sličnima mjernim mikroskopima. Amateri su uglavnom koristili standardnu proceduru povećavanja negativa na tzv. fotopapir (papir sa slojem emulzije na njemu) i izradom pozitivne slike. Papir se kod toga obrađuje na isti način kao i film, s time da papir nije osjetljiv na crveno svjetlo pa se obrada može raditi, i po potrebi malo dotjerati, pod tamno crvenim svjetlom. Za razliku od toga, film se obrađuje u potpunom mraku, najčešće namotan u tzv. dozi za razvijanje. Doza je posuda u koju se stavi film labavo namotan na spiralu koja namote filma međusobno razdvaja. Doza ima poklopac koji ne propušta svjetlo ali dozvoljava ulijevanje i izlijevanje tekućine u nju, pa se obrada može raditi na dnevnom svjetlu.
Recimo još par rijeći o spektralnoj osjetljivosti filma. Spektralna osjetljivost većne digitalnih kamera je vrlo slična. Kamere za svakodnevnu fotografiju osjetljive su u vidljivom dijelu spektra. Kamere proizvedene za astronome imaju maksimalno povećanu osjetljivost u crvenom da bi se lakše snimale emisione maglice (osjetljivost nemodificiranih kamera na crveno H-alfa svjetlo je 4-5 puta manja). I na kraju, cjelokupna osjetljivost silicijevog čipa do oko 1000 nm dostupna je kod kamera kojima je uklonjen spektralni filter ispred čipa.
Kod filma, nemodificirana emulzija osjetljiva je na UV i plavo svjetlo. To je nepogodno za svakodnevnu fotografiju, pa se emulzija kemijski senzibilizira na svjetlo dužih valnih duljina. Većina filmova dostupna amaterima bili su filmovi namijenjeni dnevnoj fotografiji koji su se mogli kupiti svugdje. Oni su bili pankromatski, tj. bili su osjetljivi na veći dio vidljivog spektra. Nažalost, u crvenom su rijetko bili značajnije osjetljivi na H-alfa svjetlo. No relativno lako su se mogli nabaviti filmovi namijenjeni snimanju pod umjetnim svjetlom koji su bili prilično osjetljivi u crvenom (tadašnje umjetno svjetlo 99% je dolazilo od volframovih žarulja koje emitiraju najviše crvenog svjetla) pa su se i oni dosta koristili. Obično su to bili filmovi veće osjetljivosti, oko ISO 400 po današnjim mjerilima.
Za posebne namjene, posebno u znanosti za spektroskopiju i astronomiju, radile su se i emulzije sa različitim spektralnim osjetljivostima, a bilo je moguće snimati i infracrveno svjetlo do oko 1500 nm valne duljine.
Na kraju, emulzija je bolovala od tzv. odstupanja od zakona reciprociteta. Iza ovog čudnog imena krije se činjenica da osjetljivost emulzije opada kad se jačina svjetla smanjuje. To se svojstvo moglo kontrolirati, ali za filmove u svakodnevnoj upotrebi emulzija je bila optimirana za kratke (ispod 1/10 s) ekspozicije. kod 1 minute ista emulzija je mogla biti i desetak puta manje osjetljiva. Digitalne kamere su linearne, kod njih ovaj efekt jednostavno ne postoji. Sve u svemu, za nas amatere, digitalne kamere su nekoliko desetaka puta osjetljivije od nekadašnjih filmova. Dodatno, rezolucija je barem 5-6 puta bolja. Jedna snimka klasičnog formata 24x36 mm (danas se to zove "full frame") na visokoosjetljivi film ima efektivnu rezoluciju od najviše 1000x1500 "piksela". U usporedbi sa recimo 3000x4500 pix tipičnog DSLR-a.
Nekad sam izrađivao pozitive od svojih astrofotografija, oni su onda kasnije digitalizirani skeniranjem na obićnom skeneru. Odnedavno (oko 2020. ca) negative presnimavam digitalnim fotoaparatom uz pomoć makroobjektiva, i onda svu potrebnu obradu radim na računalu. To je znatno brže i lakše, i dobra zamjena za skener negativa koji nikad nisam uspio nabaviti zbog njegove visoke cijene. Ponekad i danas još izradim klasični povećani pozitiv, barem dok još imam zalihu starog fotopapira.
Južni dio Mliječne staze nad istarskim obzorom. Ovo je jedna od mojih najdražih astrofotografija, objavljivana je nekoliko puta i svjedoći o tome kakvo smo nebo nekada imali. Snimka je nastala 12.8.1993. sa livade na Rušnjaku, središnja Istra, odakle smo tada opažali meteore. Koristio sam svoju pouzdanu Prakticu-L sa Zeiss Flektogon 2,8/20 mm objektivom na punom otvoru. Koristio sam Kodak T-MAX 3200 film uz vrijeme osvjetljavanja od 5 minuta. Aparat je bio montiran na uređaj za ručno pračenje, tzv. škototron. Film je kasnije razvijen u Kodak T-MAX razvijaču s vremenom razvijanja od 11 minuta na 24 stupnja C.
Zviježđe Sjeverne krune, originalni negativ. Gradijent svjetine dijelom je posljedica loše digitalizacije. Canon 2/100 industrijski objektiv, puni otvor, Fotokemika KB400 film, ekspozicija 5 minuta. Film razvijen u Rodinalu (R-09 ORWO) razrjeđenom 1:20, 15 minuta na 24 st. C. Rodinal je vrlo stari koncentrat za razvijanje, stvoren već početkom 20 stoljeća a navodno može trajati neogranićeno. R-09 je varijanta ovog razvijača koju je proizvodila tovrnica ORWO iz bivše istočne njemačke. Ovaj koji imam je proizveden 60tih godina prošlog stoljeća i još je kao nov. Neposredno prije razvijanja koncentrat se razrjedi vodom u omjeru 1:10 do 1:300, ovisno o filmu i naćinu razvijanja.
Usporedite pozitiv iste snimke sa negativom!
I za kraj, maksimalno povećan isječak oko epsilon CrB. Poznata rekurentna nova T CrB nije dovoljno sjajna da bi bila zabilježena na snimci. Ovo povećanje već dobro pokazuje zrnatost filma (pojedine kristaliće srebra koji tvore sliku, pandan današnjim pikselima).