25 centimetarsko zrcalo ponosno nosi novi blistavi sloj srebra. Od prvog zrcala kojeg sam izbrusio pred nekih pola stoljeća, pa sve do danas, refleksivni sloj mi je bio jedan od najvećih problema. Prvih par zrcala bilo je maleno, 8-10 cm u promjeru pa sam uspio nažicati aluminizaciju na Ruđeru, ali kod većih je problem samo rastao. Već tada sam se igrao sa posrebrivanjem, ali recepti koje sam tada imao (najčešće tzv. Brashear-ov postupak, često se nađe u starim knjigama iz praktične astronomije) nisu bili jednostavni, a rezultati su uglavnom bili loši. Nekoliko kasnijih zrcala slao sam na aluminizaciju, pa čak i sastavio svoj sistem za to. Taj je dobro radio neko vrjeme, a ubila ga je starost dijelova i moji pokušaji da kapacitet sa 30 cm dignem na 50 cm zrcala.
U međuvremenu su komercijalne cijene aluminizacije podivljale, a uz to je zrcala trebalo slati u inozemstvo. Zadnje zrcalo koje sam slao dotuklo je taj koncept: poslao sam ga u pažljivo izrađenoj drvenoj kutiji, čekao beskonačno da ga vrate, a natrag je došlo u gnjecavoj kartonskoj kutiji, sve papreno skupo. Pa sam se vratio ideji posrebrivanja.
Glavni problemi klasičnih recepata su komplicirana priprema i veliki utrošak srebrnog nitrata koji je uvijek bio skupa kemikalija. Načuo sam da postoji metoda u kojoj se otopine za posrebrivanje prskaju raspršivačima na zrcalo, umjesto da se ono potapa u kupku za posrebrivanje. Našao sam na netu da neki amateri u SAD to koriste i da se troši puno manje kemikalija. Nažalost, mi nismo u SAD, ljudi tamo lijepo kupe gotove kitove za posrebrivanje, samo razrijede gotove otpine i mogu raditi. Ovdje toga nema, uvoz tih kitova je papreno skup, ako bi uopće prošao carinu, jer to su "jako opasne" kemikalije. Isto ono birokratsko ludilo zbog kojeg se ne može kupiti gotovo ništa za kemiju ovdje. Osim ako nije u nekom komercijalnom proizvodu, onda začudo više nije ni opasno ni otrovno, ali to je neka druga priča.
Za one koje zanima kako to ide sa kitom za posrebrivanje, lijepi opis je ovdje: posrebrivanje prskanjem.
Gotovi kitovi dakle otpadaju, ostaje vlastito kemijanje. Zaista sam izgubio vremena na netu dok nisam našao neki upotrebiv recept, koji sam prilagodio za svoje potrebe.
Prije detaljnog opisa, evo ugrubo koliko i kojih kemikalija je potrebno za jedno zrcalo do ca 25-30 cm promjera:
Srebrni nitrat AgNO3): 4 g
Natrijeva lužina (NaOH): 2 g
Amonijak (NH4OH), koncentrirana otopina: 10 ml
Formaldehid, 20%-tna otopina (često se naziva formalin): 2 ml
Kositar klotrid (SnCl2) 1g
Dekstroza (jednostavni šečer) 2g
Kalcijev karbonat u prahu 20 g
Deionizirana voda (za glačala i sl.): 3-4 l
Uz same kemikalije trebat će vam nekoliko posuda za miješanje, mala precizna vaga minimalne toćnosti od 0,1 g, ili još bolje 0,01 g, mala menzura ili pipeta za mjerenje malih količina tekućine i žlićica za grabljenje kemikalija. Za čišćenje zrcala treba i nešto vate, a ne zaboravite gumene ili latex rukavice, zaštitne naočale i masku za lice da se zaštitite od kemikalija kod pripravljanja otopina, te od sitnih kapljica otopina koje kod prskanja na zrcalo lete posvuda unaokolo.
Za samo prskanje potrebne su tri male boćice za prskanje i jedna nešto veća, za vodu za pranje i ispiranje. Uz to i stalak za zrcalo i posuda za hvatanje otopina koje se s njega slijevaju, ali o tome malo kasnije.
Sad malo detaljnije: Kao prvo i NAJVAŽNIJE, neke od ovih kemikalija su prilično otrovne i nezgodne za rad. Ako nemate prakse, radite polako i pažljivo, prepuručujem vani radi izbjegavanja otrovnih para. OBAVEZNO nosite zaštitne rukavice (latex ili gumene) i neke zaštitne naočale. Za vrijeme samog prskanja stavite i neku masku za disanje, može i medicinska kakvu vjerovatno svi imamo na zalihama još od korone. Isto tako, ako ste nesigurni, prolistajte malo neki priručnik za kemijski praktikum ili udžbenik kemije za srednju školu. Tamo su podrobno opisani postupci sa kemikalijama i kemijskim priborom. Jedan dobar je recimo ovdje: Priručnik_za_praktikum_opće_kemije. Ni ja se nakon svih tih godina ne sramim pogledati u priručnik i osvježiti znanje. Dobro je proučiti i sigurnosno-tehničke listove pojedinih kemikalija koje se koriste i upoznati se sa njihovim glavnim svojstvima. Njih lako nađete na internetu, u tražilicu samo upišite STL i ime kemikalije.
Kemikalije sam davno nabavio, u vrijeme kada se sve to moglo nabaviti u dučanima koji prodaju boje i lakove ili u specijaliziranim dučanima (u Zagrebu npr. "Laboratorija"). Danas se treba dosta raspitivati okolo, ponekad čak i moliti u nekom laboratoriju da vam daju malo nečeg, jer se neda kupiti. Dekstrozu sam kupio u dučanu pripravaka za sportaše, kalcijev karbonat u prahu i malu digitalnu vagu u dučanu prirodnih pripravaka za kozmetiku. Deionizirane vode ima posvuda, obično kupujem veća pakiranja od 4 ili 5 l. Boćice za prskanje od ca 2,5 ili 3 dl su isto vrlo jeftine i ima ih u dučanima koji drže potrepštine za kučanstvo, poljoprivredu ili pribor za razne hobije. Veća boca za prskanje, od 1,5 l, je originalno namijenjena za prskanje cvijeća, i ona se za razliku od malih boćica prije prskanja treba napumpati, dok kod malih boćica pumpicu pokrečete prstima za vrijeme samog prskanja.
Za samo prskanje zrcala potreban je neki stalak koji će ga držati u nagnutom ploložaju, kako bi se tekućine slijevale sa njega. Sa kutom se može malo eksperimentirati, a meni je kut od oko 30 stupnjeva prema horizontali sasvim u redu. Dobro je i da stalak omogućava spuštanje zrcala u horizontalni položaj za početno čišćenje i ispiranje površine. Alternativno se ovaj dio posla može napraviti i na stolu ili sl.
Moj stalak sklepan je od ostataka plastičnih profila koje sam imao pri ruci, ali bez problema može biti izrađen i od drvenih letvica ili nekog drugog materijala. Stalak se nalazi na plastičnoj posudi koja hvata tekućinu koja se slijeva sa zrcala za vrijeme posrebrivanja.
Stalak pod potrebnim kutem pridržava jezičac koji se može sklopiti, pa se onda stalak spušta u horizontalni položaj. Dužina tog jezičca određuje kut pod kojim stalak stoji.
Zrcalo spremno za posrebrivanje na stalku. Na mjestu ga pridržavaju dva vijka pri dnu dva profila na kojima zrcalo leži.
Srebro se nažalost dosta teško taloži na staklo. Čak i kad je staklena ploha savršeno čista, može biti problema. I najmanje nečistoće mogu pokvariti sloj ili čak i potpuno spriječiti da se on uhvati za staklo. Ne otkrivam Ameriku ako kažem da plohu treba zaista pažljivo i potpuno očistiti prije posrebrivanja. To je valjda rečenica koju najčešće ponavljaju svi tekstovi koji se bave ovom tematikom!
U starim tekstovima najčešće se opisuje postupak čiščenja koncentriranom dušičnom kiselinom. On je međutim jako neugodan. Koncentrirana dušična kiselina vrlo je nezgodna tvar koja stalno isparava i truje vas (zato se zove i dimeća dušična kiselina). Kemičari s takvim tvarima rade u tzv. digestoru, ormaru sa prednjom staklenom plohom u koji ulaze samo ruke, pri čemu se zrak iz digestora stalno izvači ventilatorom van iz prostorije, tako da se ne miješa sa zrakom koji udišete. Za amaterski rad to je velika komplikacija, a čak i kad se radi vani na otvorenom zraku i sa zaštitnom maskom, pare su i dalje tu. Koristo sam taj postupak, ali sam brzo odustao od njega i prešao na modernije metode koje su podjednako dobre, a znatno manje opasne. I svima vama preporučam da te opise jednostavno ignorirate, čak i ako možete nabaviti potrebnu kiselinu. Naravno, ako ste vrsni kemičar, onda je to druga stvar...
Iako nakon poliranja ploha zrcala izgleda čisto, na njoj su često zaostali tanki slojevi kojekakvih tvari (tzv. aditiva) koje se dodaju prahu za poliranje da bi on bolje radio u modernim strojevima optičke industrije. Zaista čisti prah za poliranje praktički je nemoguće nači! Onaj koji ja imam zapravo ostavlja dosta tvrdokorne slojeve ovog tipa, i oni su mi jako dugo stvarali velike probleme kod posrebrivanja, čak i ako sam zrcalo nakom poliranja odmah dobro oprao, što svakako toplo preporučam.
Prije samog posrebrivanja, zrcalo prvo dobro operem običnim deterđentom za pranje posuđa. Pri tome koristim grudice vate kojima uz pritisak kružnim pokretima ribam cijelu plohu zrcala. Na vatu kapnem dvije-tri kapi deterđenta i dobro izribam cijelu plohu zrcala i bočnu stranu diska, i to ponovim 2-3 puta. Da bi spriječio prijenos masti s prstiju na zrcalo nosim latex rukavice. Kako ih trošim naveliko kupujem kutije od po 100 pari, a ima ih u apotekama i sličnim trgovinama, ponekad čak i u većim trgovinama kućnim potrepštinama. Ne moraju biti sterilne, pa kupite one jeftinije. Posebno pažljivo treba oprati bočnu stranu i rub zrcala. Bočna strana najčešće nije polirana nego je grublje ili finije brušena, pa se na nju lako hvata nečistoća koja može pokvariti posrebrivanje. Ako vam je nakon posrebrivanja sloj uz rub loš, ili čak izgleda nagriženo, problem je u nečistoj bočnoj plohi diska.
Slijedi dobro (zaista dobro, pod mlazom tekuće vode) ispiranje ostataka deterđenta. Ovaj dio pranja radim u sudoperu uz korištenje obične vodovodne vode. I ovdje se služim grudicama vate, a nakon toga ide završno ispiranje samo mlazom vode. Kad mislim da je zrcalo dobro isprano, krećem na završno čiščenje. Zrcalo stavim na radnu plohu na neki stari ručnik ili slično. Na zrcalo stavim malu žlićicu kalcijevog karbonata u prahu i dodam malo vode, toliko da se pretvori u pastu. Od ovog trenutka nadalje koristim demineraliziranu vodu, koja se lako nabavi na odjelu kučnih potrepština, trgovinama auto dijelova, benzinskim pumpama i sl. Sad opet grudicom vate kružnim pokretima uz pritisak sistematski ribam cijelu plohu zrcala, počevši od bočnog ruba diska, pa plohu zrcala od vanjskog ruba prema sredini, pa natrag, i tako nekoliko puta. Vatu pri tome treba svaku minutu-dvije promijeniti, i po potrebi dodavati kalcijev karbonat. Kad kod čišćenja slaklo počne cviliti, to je znak da je ploha očišćena. Za svaki slučaj čistim još malo, a onda uz prskanje površine zrcala demineraliziranom vodom čistim grumenima vate uklonim i zadnji trag kalcijevog karbonata. Završavam obilnim prskanjem demineraliziranom vodom, da bi na kraju zrcalo potopio u posudu sa demineraliziranom vodom. Od ovog trenutka, pa do samog posrebrivanja, ploha zrcala mora stalno biti potopljena u demineraliziranoj vodi.
Zrcalo je dakle spremno. Sad negdje vani, na zgodnom mjestu, postavim stalak na kojem će za vrijeme prskanja ležati zrcalo. Ako nemate posebni radni stol za koji nije bitno ako dobije malo srebra po sebi, treba sve ispod stalka prekriti, najbolje starim novinama ili folijom koja se koristi za zaštitu namještaja kod unutarnjih radova. Ja imam priručni stol napravljen od stare daske pa mi to nije bitno.
Idući korak je priprema potrebnih otopina. I ovaj dio posla najbolje je raditi vani, ili barem u dobro provjetravanoj prostoriji. Glavni nam je neprijatelj tu amonijak koji jako isparava i vrlo je neugodan ako se udahne u većoj konentraciji. Dospije li vam na kožu, odmah ga isperite sa mnogo vode i malo sapuna, jer inaće prodire u tkivo sve do kosti, što sigurno nije baš zdravo. Ostale kemikalije ne smetaju dišnom sustavu, ali itekako treba paziti da nam ne dođu na kožu. Natrijeva lužina jako je agresivna i može izazvati opekotine kože. Ako dođete u kontakt s njom, to mjesto isperite odmah sa puno vode i event. malo običnog kuhinjskog octa. Srebrni nitrat nije tako agresivan, ali se na vlazi raspada na srebro i dušičnu kiselinu pa će vam na koži ostati lijepe tamne pjege koje se nedaju isprati. Nekad se prahom srebrnog nitrata posipavao novac, kad se sumljalo da ga netko potiho uzima iz kase. Krivac je bio otkriven baš zbog tih neuklonjivih pjegica. Inaće nisu previše opasne, pa i tu postupite isto. Isperite vodom i dobro operite ruke sapunom, što ostane, pustite...
Ne želim vas ovime prestrašiti, ali mislim da je dobro znati što može krenuti po zlu. Meni se kroz godine dogodilo sve od navedenog, i nikad nije bilo nekih većih posljedica, osim poneke neugodne pjegice na rukama. Da bi izbjegli ove potencijalne zamke, stavite zaštitne naočale, masku za disanje i lateks rukavice, pa na posao.
Kemikalije važem na malom konadiću papira, kojeg po sredini blago presavinem. To olakšava sipanje odvagnute kemikalije u posudu za miješanje. Prva je na redu otopina za senzibilizaciju. Kod nje količina kositrenog klorida nije kritična, literatura spominje sve moguće koncentracije, od 1 mg do 20 g po litri otopine. Ja koristim otopinu od 0,1 g u 100 ml vode (1 g po litri). U staklenu posudu u kojoj miješam svoje otopine prvo stavim 100 ml vode a onda dodam odvagnutu količinu kositrenog klorida i miješam dok se potpuno ne otopi. Miješam sa staklenim štapićem, ali ako ga nemate, plastični štapić, plastična žlićica ili žlićica od nehrđajučeg čelika jednako dobro će poslužiti. Otopinu prelijem u prvu boćicu za prskanje, na kojoj sam jasno napisao "Sens" da znam o čemu se radi.
Imam samo jednu čašu i štapić za miješanje, pa oboje dobro isperem prije pripreme druge otopine. Slijedi priprema otopine za redukciju. U posudu za miješanje stavi se 200 ml vode, pa se u njoj otopi 1,7 g dekstroze. Na kraju se doda 1,6 ml formaldehida (20%). Ako ste nabaviti 10% formaldehid (takve otopine obično se nazivaju formalin) dodajte dvostruko više. Gotovu otopinu prebacim u drugu boćicu za prskanje.
Opet slijedi pranje posude i štapića za miješanje, pa priprema iduće otopine. Za nju prvo u čašu stavim 94 ml vode. Nakon toga odvagnem 1,12 g natrijeve lužine i ubacim je u vodu. Natrijeva lužina nezgodna je za točno vaganje jer obično dolazi u malim lećastim ploćicama. Za uzimanje manje količine, na stolu na još jednom komadiću papira žlicom zdrobim jednu ploćicu i tako dobivene mrvice polako dodajem na vagu. Višak se može vratiti u originalnu bocu ili "zbrinuti" otapanjem u većoj količini vode.
Sada pipetom odmjerim 0,84 ml koncentriranog amonijaka i dodam je u otopinu. Imate li, kao ja, klasičnu pipetu u koju se tekućina uvlači usisavanjem, stavite na kraj pipete oko pola metra gumene ili plastične cijevi pa usisavajte kroz nju, PAŽLJIVO. Puno su bolje pipete sa gumenom loptom, ili čak jeftine plastične pipete iz hobi dučana. Ja sam pogodne našao kod "Tedy-a", koji mi je i inače dobar izvor najraznovrsnijeg pribora za moja igranja. Probajte biti točni koliko ide, ali ako malo promašite, ne bi trebalo biti problema. Barem ih ja nikad nisam imao, a fulavao sam i po 5-10% u količinama kemikalija. Gotovu otopinu prelijem u treću boćicu za prskanje.
Pogodite sad, opet slijedi pranje posude i štapića za miješanje! I konačno priprema posljednje otopine. Za nju u posudu za mješanje stavim 93 ml vode, pa odvagnem 3,2 g srebrnog nitrata i otopim ga u posudi. Na kraju polako dodam 8,4 ml amonijaka, uz stalno miješanje. Kad se sve otopi, prelijem je u treću boćicu za prskanje, u kojoj se već nalazi dio otopine sa natrijevom lužinom. Dobro promiješam i nakon toga nema gubljenja vremena pa odmah krećem na posrebrivanje.
Zrcalo vadim iz posude sa demineraliziranom vodom, stavljam ga na nagnuti stalak i kratko isperem prskanjem demineralizranom vodom (velika prskalica, ona koju mogu napumpati da ne gubim snagu na ručno prskanje). Pričekam par sekundi da se voda ocijedi, pa slijedećih petnaestak sekundi dobro poprskam cijelu površinu zrcala otopinom za senzibilizaciju. Pričekam još petnaestak sekundi pa opet ispirem vodom (opet velika prskalica). To traje oko minute, da se ostaci otopine za senzibilizaciju potpuno isperu.
Sad kreće ples! U obje ruke uzmem po jednu od dvije boćice sa otopinama za posrebrivanje i istovremeno prskam po zrcalu, tako da se mlazovi kapljica na zrcalu preklapaju. Treba malo paziti da iz obje boćice dolazi otprilike ista količina tekućine. Prskam sa udaljenosti od 30tak centimetara i krećem od gornjeg dijela zrcala prema dolje, pa lijevo-desno i svakako, da se jednoliko poprska cijela površina zrcala. Čarolija počinje gotovo trenutno i na zrcalu se pojavljuje tanki sloj srebra, koji se daljnjim prskanjem pojačava. Kod ovog procesa bitno je da ni jedan dio zrcala ne ostane suh, sve dakle mora biti mokro! Zato je lakše raditi kad temperature nisu previsoke, recimo 20-25 stupnjeva, jer voda tada sporije isparava sa površine zrcala.
Nakon pola minute do minute, ovisno o tome koliko brzo ste prskali, otopine su potrošene. Odložim prskalice na stranu i odmah počnem ispirari vodom (opet velika prskalica). Pri tome treba zaista dobro oprati i rub i samu plohu zrcala. Kad sam zadovoljan ispiranjem odnesem zrcalo u kuću i naslonim ga na zid iza radne plohe u mojoj maloj foto-sobi (kuhinjski zid jednako je dobar!) da se osuši. Preostale kapljice vode otjeram sušilom za kosu, hladnim zrakom.
Na kraju još nekoliko rijeći o potrošnji kemikalija. Količine iz gornjih recepata dovoljne su za 25-30 cm zrcalo, za manja zrcala dovoljno je po jedan decilitar otpina za posrebrivanje. Što se demineralizirane vode tiće, 4 l mi je više nego dovoljno za sva ispiranja i pripreme otopina, ali nije loše imati malo više pri ruci, nije skupa.
Upravo posrebrena zrcala suše se naslonjena na zid. Krpe ispod njih upijaju višak vode koja se slijeva sa zrcala. Lijevo je 25 centimetrasko zrcalo za dobson teleskop, desno 17,5 cm mangin zrcalo za Hondersov brahit (vrsta astrografa). Za oba zrcala bilo je dovoljno 2 dl otopina za posrebrivanje.
Ako sloj ispadne malo "mutan", ne dirajte ga. Stara literatura opisuje postupak poliranja sloja vatom i prahom za poliranje, ali to uglavnom ne djeluje. Svježe nanesen, još vlažan sloj srebra vrlo je nježan i skida se i najmanjim pritiskom, pa ćete bilo kakvim "dotjerivanjem" uglavnom napraviti više štete nego koristi. Ako je sloj zaista loš, nema druge nego zrcalo opet očistiti. Ne treba ga prati deterđentom, krenite od ribanja kalcijevim karbonatom.
Čak i kad je sloj potpuno suh, treba ga tretirati s maksimalnom pažnjom. To nije sloj aluminija, i nema nikakav zaštitni sloj preko sebe. Eventualno čišćenje radi se mlazom zraka iz pumpice i, ako baš treba, nježnim ispiranjem mlazom vode, bez mehaničkog dodirivanja sloja. Što zaostane, zaostane! Kad se nakupi previše zmazanoće lakše je zrcalo ponovno posrebriti nego ga temeljito očistiti bez oštećivanja sloja.
Koliko srebrni sloj može trajati? Opet zaboravite "horror" priče iz stare literature, koje spominju 3-6 mjeseci. To je bilo istina početkom 20tog stoljeća u gradovima, kada se ložilo na drva i ugljen i zrak je bio jako zagađen sumpornim spojevima koji agresivno napadaju srebro. Danas toga nema, i ako zrcalo držite na suhom i zaštićeno, sloj može trajati godinama. Pa i u ono doba srebrni slojevi su kod velikih teleskopa na čistom planinskom zraku trajali i nekoliko godina. Moja je procjena da danas to može biti i 5 i više godina, ovisno o stvarnoj čistoći zraka i uvjetima čuvanja zrcala. Moje "najstarije" posrebreno zrcalo nakon dvije godine izgleda jednako kao i prvog dana, plus naravno malo prašine na njemu....